četvrtak, 16. kolovoza 2018.

Structures of Disorder

Structures of Disorder, solo exhibition, december, 2017., Gallery SC, Zagreb
Installation view.









                                   

nedjelja, 3. lipnja 2018.

Collecting of Time

Collecting of Time, March 2017., Prsten Gallery, HDLU Zagreb


The extent of Radovan Kunić’s arrogance is best displayed when he exhibits his paintings. Far below on this imaginary scale of arrogance is the introduction of purple. This is an “urban” purple, very aggressive and it smells like Spite. Maybe he also sees his Big painting “Brown Forest on a Gloomy Day” somewhere on the horizon of the future, the painting which will say Almost Everything through Almost Nothing, about anything people could even wish to think about. A beige and grey scene, plain peaceful forest of dead leaves, with no planes and no counterpoints. Pale and uniform, the most boring forest scenery one can imagine, and yet bursting with powerful appearance, vibrating and flowing in abundance of friable matter charged with existence, etc. In itself, this is the place and time in a forest where ALL OTHER PEOPLE IN THE WORLD would say “But there is nothing there. Why would you want to paint that?”. He is afraid of this painting, he feels that he is not ready, so he tries some other, more feasible ideas, less conceptually and more painterly pompous.

On this path, which he makes no haste on, some of his paintings sometimes go beyond his intentions, and thus he can delight in them as a general curiosity. In the painting with a bed, of otherwise peaceful, graceful monumentality, there is an extension cord coming out of the frame in the far right, required to turn the decorative lights on (what are decorative lights without a cord anyway?), and the corner on the wall says that he might not have had access to larger spaces with large white walls, but only to these ones, but never mind, “even better”. Besides, what kind of architecture is this? It looks as if the architect was changing his mind, or was sloppy, but just “a
bit”, nothing spectacular, precisely what Croatia is. Contemplating the final result, departing from and approaching this ambivalent, calming-disturbing painting, one can feel something rarely felt spontaneously, i.e. the existential gratitude.


Not to mystify these already hazy artistic powers, the major part of this energy was simply “painted” with colours through many days of painting. The rest, the 15% of pure cream, the spiritual friction that could not have be predicted, that is the New Horizon, which the artist himself looks forward to, because he is not acquainted with it, and nobody even guarantees him that any horizon will open up, but he has the privilege to see it first, if it happens; and why wouldn’t it if it happened to so many other painters. Besides – it is oil paint on a tight canvas; besides using a 500 year-old painting trick – always mixing tones on a fresh surface (which he does in a stingy, turpentine-like way, but undeniably), there is also the colour itself, which, of course, is bursting with its “innate” beauty, just as on a good instrument one can hit any tone and make it sound well and interesting, not in relation to some other tone, but in relation to silence. After he is finishes a painting, he “gives” it a name, just like people give names to their canaries or tracks without vocals. He did not think that a painting needed a name, but one should not be stingy, they say. He “adds” to it, on that account, a name, and thus the painting itself and its title do not mutually explain each other. The title of the painting will help some to start contemplating, but the ones not interested in words at the painting exhibition, will be able to experience everything “they should”.

At the same time similar and opposed to Peter Handke’s dark mind from “A Moment of True Felling”, whose obsessions with accidentally gathered “trivial” objects turn out to be the bearers of false hope after the initial elation, Radovan “just loves” the objects, so he “appreciates” them in front of us by painting them. In the middle of the painting process he also starts to love the paintings itself, and he also loves when others love that painting, so the possible joy is simple and plausible. Maybe he received a letter once, opened it and saw it was empty. He thought to himself “but there is nothing”, still holding something in his hands. He realized that the envelope itself is a “great” paper work: each envelope, including this one, contains the total history of solving that problem THUS FAR, everything is in a perfectly rational order, there is no added likeability, nobody is trying to trick anyone, all in all an easily achieved social consensus on an obviously satisfactory idea-design concept; only the tip of the triangle is slightly curved, the eye can rest there, it is good, it is great. A proper little feast of forms. Looking up, he noticed a thin white cover high on a white wall, he sensed a small covered niche, filled with unorganized loop of flat black cables tied together with yellow and green duct tape, and he was pleased. After all, of all the problems in this world, it is up to him to produce a flat object-painting, which should “evoke” some relatively rare feeling in people, pleasant if possible, in a broader sense, which could satisfy anyone, just as any good radiator heats all the people in the waiting room, he thought to himself in a literary sense and started painting a larger painting, giving up on the watermelon scene*.


(*We cannot understand why he gave up on the watermelon, but we do not even know why he wanted to paint it in the first place, and so our regret for what has not been painted is redundant, even rude. The fact that all the painters of this world by the end of the total available time for painting will not have painted more than a fraction of what “should be” painted, for him and the ones like him is a major conceptual problem, and requires a certain self-darkening of the mind, in order to finally start from something, which is a key precondition to create anything. Isn’t this the only difference among people – some start “from one end” and the others do nothing.)


Bruno Velčić, MA in Visual Arts












ponedjeljak, 31. listopada 2016.

Not far from the truth

Three paintings made during four weeks staying at Gloart residency, Lanaken, Belgium. "Not far from th truth" 1,2 and 3. I started without a plan, but in the end it all became connected in a way.

"Not far from the truth 1", 120x100 cm

"not far from the truth 2", 190x115 cm

"Not far from the truth 3", 90x125 cm

utorak, 24. studenoga 2015.

Firewall

"Firewall", Lamparna gallery, Labin, november 2015., installation view.

For this show all the paintings were made during one week. It was an exploration of the painting process and its transformations due to the intense work under pressure. The results I received could not have been achieved in any other way.








nedjelja, 3. svibnja 2015.

What is hapenning on the Surface

What is hapenning on the surface, May 2015., Juraj Klović Gallery
Installation view.


Što se događa na površini?

Radovi Radovana Kunića djeluju realistično, a da se istovremeno poigravaju s dojmom realizma. Padanje na testu zbilje ionako je dio suvremene vjetrometine, globalno umrežene i povezane, i nemalo otuđujuće. Zamor je zajamčen, a povremeni predah i odmak od dnevne strke mogao bi se dohvatiti u umjetnosti i njenom najčešćem mjestu ukazanja – izložbenom prostoru.
Nailazimo na živuće modele, mahom Kunićeve znance i prijatelje, uprizorene u punoj veličini, ali u plitkom i naherenom prostoru djelomice otkivenih interijera. Portretirani izgledaju niti sasvim opušteno, niti očito usiljeno. Kao da su podjednako i stvarni i utvarni. Ukupan dojam začudnosti potencira levitirajuća poza pojedinih likova, koji su prikazani naoko oslobođeni gravitacijske neminovnosti, u opreci međutim s logikom okruženja, npr. glomaznog pozadinskog zida ili nakošene podnice koja curi van granica slike, prema prostoru naših promatračkih tijela. Preuzimajući ulogu slikara – redatelja u igrokazu rubno mogućih situacija, Kunić nam ne pripušta komfornu poziciju voajera izniklih unutar digitalne ere čije krajnje konzekvence naslućujemo u distopijskoj viziji Jeana Baudrillarda, Slika čovjeka koji sjedi i promatra, u danu štrajka, ekran svog praznog televizora, vrijedit će jednoga dana kao jedna od najljepših slika antropologije 20. stoljeća.

Izmicanje hijerarhijskim kodovima i pravilima okulocentrične perspektive koja računa s nepomičnim promatračem i pouzdanosti vidljivog, u dosluhu je s izborom naslikanih predmeta koji bi u zbiljskom rangiranju stvari teško bili združeni. Blještavi je spektakl pogašen. Izložen je poneki dekorativni predmet, kakva pohabana utenzilija ili zastarjeli objekt, a učestalo utikači, prekidači, pripadajući kablovi i rasvjetna tijela – uvriježeno zametnuti i prikriveni detalji svakodnevice, bez kojih bi pak dnevno funkcioniranje bilo jedvice zamislivo. Združivanje nalikuje principima jogunastim, kako su to voljeli nadrealisti, preciznim i pothlađene manire, kako su to htjeli novi objektivci. Na skliskom pragu stvarnog i zamišljenog, uobičajenog i ekscentričnog, njihovih kako zavodljivih, tako i nelagodnih sastavnica, nestrpljivost današnjeg pogleda stavljena je na kušnju. Podsmijeh pritom ide u smjeru vrijednosnih hijerarhija koje pothranjuju elitizam potrebe za odvajanjem jedne stvari od druge, održavajući ekskluzivnost reprezentativnih mjesta nad onim zabačenim ili preskočenim.

Što se događa na površini?, kao prvi zaokruženi ciklus mladog autora, pretresa pojmove gledanja i viđenja, skrivanja i pokazivanja, odnosa Prvih i Drugih, uz sugestiju da slika ...ne postoji u smislu ravne površine prekrivene bojom, već se pojavljuje u kontekstu značenja riječi imagoImago, nadalje, upućuje na imaginarno, a vidljivi prizor briše granicu shodno kojoj ono stvarno postoji u binarnoj opoziciji spram imaginarnog. (Leonida Kovač). Začudnim pojedinostima, rebusoidnim prizorima, često razrađenim po principu slike u slici, umjetnik klizi kroz precizne žanrovske definicije, između portreta, ambijenta i mrtve prirode. Jezikom umjetnosti protusloveći opresivnom karakteru granica. Na suptilan i neizravan način, bez deklarativne, a kamoli moralizirajuće poante, otvara pitanja o gostoljubivosti, dinamici uključivanja i isključivanja te neizvjesnosti suvremenih prostora.

Zajednički nazivnik slika nerijetko pronalazimo u mjestu radnje koje donekle nosi crte umjetnikova ateljea, a kao sklepani ambijent jedne dvorišne prizemnice svakako ne uživa status poželjnoga prostora. Prije je riječ o liminalnoj zoni između ovdje i tamo, koja je možda tranzitna, možda spremišna, negdje na pola puta između čekaonice i kakva podruma. Može podsjetiti na (post)tranzicijske prostore čije zakutke ne bi rado izabrali za odredišne destinacije, a niti u njima voljko pozirali. Njihova je nepovlaštenost i nezavidna otegnutost zbivanja naglašena temporalnim modusom čekanja koje u jeku prevladavajućeg svjetonazora brzine i sveopće učinkovitosti postaje nešto poput neželjene poputnine suvremenih formi života. Kako ističe Harold Schweizer, Ljude koji čekaju, obično svrstavamo na gubitničku stranu. (...) Neobični smo kada se zadržavamo ili odugovlačimo. Nismo neobični (odnosno smatrani smo normalnima) kada žurimo. Uspjeh i moć vezuju se uz one koji su neprestano okupirani i u gužvi. Moderna su društva razvila prilično lukrativnu industriju kako bi posvuda ljudima ponudila mogućnosti nijekanja čekanja, posredstvom raznolikih distrakcija kojima čekanje može biti zaboravljeno... Nasuprot probitačnoj, zato ništa manje upitnoj ikonografiji obilja i luksuza, ovdje se susrećemo s običnim pa i beznačajnim pojavama koje olako skliznu iz vidnog polja, istisnute u pozadinu osjetilnog svijeta. Pritom je strpljivost podvučena kao protuteža žurbi, kao potreban oslonac da bi se pokrenulo promišljanje o vlastitom identitetu, proizlazećim maskama i licima te o njihovom funkcioniranju koje je povodljive, a istodobno prevrtljive građe.
Humornim zahvatima parirajući ravnodušnom ili smrknutom pogledu suvremenika, umjetnik svakodnevni materijal izbacuje iz uobičajeno monotone vizure, aktivirajući pomaknuto čitanje prostora, mimo uljepšavajuće pragmatičnosti koja bi svoje točke slabosti htjela prikriti u pomno kontroliranom okruženju. Naposljetku i ono je više ili manje uspješan pričin, čije krivine – vremenu oskudice u inat, umjetnosti nude pregršt protuslovlja dok normalnost društveno-političkog sustava pada pod sumnju.




Ksenija Orelj





utorak, 10. veljače 2015.

Unutar slike

Slike nastale tokom 2013. i 2014. godine središnji su dio cijele serije portreta iz tog razdoblja kojemu polako zamičem iza ugla. Radi se o slikama velikog formata (cca 2m duža strana) meni bliskih osoba koje su bile voljne poslužiti mi kao modeli za unaprijed (djelomično) zamišljene situcije. U rjeđim slučajevima postupak je bio obrnut. Uglavnom sve kreće od mutne predodžbe, zamišljene svjetlosti koja stvara određeni ugođaj i osjećaj. Tijekom rada na kompoziciji kroz skice se kristalizira raspored na slici koji se nerijetko i modificira pri procesu slikanja, s obzirom na različiti doživljaj kroz skicu zamišeljenog i onog stvarnog rezultata, na što najčešće utječe format platna. Nakon razrade skica slijedi režiranje scene, uz pomoć fotoaparata i digitalne obrade da bih dobio grubi prikaz atmosfere koja objedinjuje cijeli prizor. Foto predložak služi kao referenca i ne pridajem mu maksimum pažnje, dopuštajući si unošenje vlastita rukopisa i željene palete boja tijekom procesa slikanja. Samo slikanje jest 90 posto posla, a za jednu sliku u prosjeku uzima oko mjesec dana svakodnevnog rada. U realnosti se to i rastegne, pošto je nekad bolje stati i razmisliti te tako doći do rješenja nekog usput nastalog problema.. A zašto ovakve slike i što one znače najbliže je objasnio moj prijatelj i kolega u predgovoru mojoj izložbi u Pooli, 2014.:

Tko je jednom zavirio u dom običnog mediteranskog Hrvata mogao je doživjeti taj ambijent s Radovanovih slika. Za one tromije percepcije, kojima je svakidašnje "obično" (a "obično" nezanimljivo), dobro bi došlo biti Japanac ili Kanađanin na trenutak, samo da mogu iskusiti egzotičnost te svojevrsne harmonije poriluka i utičnice, kako bi Radovan možda rekao. U tom smislu, možemo se složiti da nam umjetnik, htio-ne htio, poručuje da vrijedi osjećati se dobro u juhi slučajnih okolnosti koje čine svijet u kojemu smo se našli. Teškom bi se mukom u ovim radovima pronašla kakva kritika ičega, eventualno na drugu-treću loptu, što je pak suviše usiljena analiza, pa stoji u dis-balansu s naravi slikarove intencije, odnosno slike (Radovan svaki put postigne što je htio, tim lakše što je vjerovatno otvoren da uskladi želje s onime što je ispalo). Ponekad je  pak duboko nezadovoljan ukupnim rezultatom, pa napušta sliku pred samim krajem, iz samo njemu poznatih razloga (riječ je o sličnim slikama jednakih tehničkih i slikarskih kvaliteta).Cijeneći sokove zdravog razuma, ne treba mu da je slika cool - važno je da je slika istinita, a istina što ne-spektakularnija to slađa. Zašto on uopće slika? Radijatori, razglednice, lažni Bidermajer s početka 1960-ih, banane, kutije od banana i Radovanovi anonimni prijatelji; uporni, polu-ilustrativni realizam s eventualnim primjesama nadrealizma u tragovima (tu i tamo poneki objekt prkosi silama gravitacije), čisto da se prstohvat prostodušne zvrckavosti doda ukupnom spokoju prizora gdje uglavnom nekoliko objekata i jedna do dvije osobe poziraju pred en face zidom, što odaje njegov mladi duh. Njegove slike nikada ne žele biti nešto što već nisu - često su toliko nepretenciozne da bi ih čovjek tanjih živaca mogao pronaći gotovo nepodnošljivima. Nakon (njemu) olako (tj. znalački) postavljenog koncepta sadržaja i kompozicije, on ulazi u koštac s (nama drugima) ezoteričnim slikarskim problemima tradicionalističke slikarske doktrine, pa škica tu i tamo u Taschenovo izdanje Botticellija i Velazqueza, što ih je kupio bio dok je studirao za 30 kuna s novinama na kiosku. Ukupan dojam njegovog prijedloga pogleda na Svijet/Život bio bi taj da je i Staro i Novo uvijek Novo, ali ne dovoljno eksplicitno da bi u tome pronašli "poruku" rada - rad, kao ni Svijet/Život, nema samo jednu poruku, smisao, cilj; ima ih pregršt, i stoje rame uz rame, sasvim ne-piramidalno.



Bruno Velčić, mag.art       

 
Čekanje dolaska na red, 2013.

Nekoliko koraka od svjetla, 2013./14.

Misteriozni objekt 1, 2014.

Trijumf poriluka, 2013.

Sudar plastičnih kamiona, 2014.

The sign of three, 2014.