utorak, 10. veljače 2015.

Unutar slike

Slike nastale tokom 2013. i 2014. godine središnji su dio cijele serije portreta iz tog razdoblja kojemu polako zamičem iza ugla. Radi se o slikama velikog formata (cca 2m duža strana) meni bliskih osoba koje su bile voljne poslužiti mi kao modeli za unaprijed (djelomično) zamišljene situcije. U rjeđim slučajevima postupak je bio obrnut. Uglavnom sve kreće od mutne predodžbe, zamišljene svjetlosti koja stvara određeni ugođaj i osjećaj. Tijekom rada na kompoziciji kroz skice se kristalizira raspored na slici koji se nerijetko i modificira pri procesu slikanja, s obzirom na različiti doživljaj kroz skicu zamišeljenog i onog stvarnog rezultata, na što najčešće utječe format platna. Nakon razrade skica slijedi režiranje scene, uz pomoć fotoaparata i digitalne obrade da bih dobio grubi prikaz atmosfere koja objedinjuje cijeli prizor. Foto predložak služi kao referenca i ne pridajem mu maksimum pažnje, dopuštajući si unošenje vlastita rukopisa i željene palete boja tijekom procesa slikanja. Samo slikanje jest 90 posto posla, a za jednu sliku u prosjeku uzima oko mjesec dana svakodnevnog rada. U realnosti se to i rastegne, pošto je nekad bolje stati i razmisliti te tako doći do rješenja nekog usput nastalog problema.. A zašto ovakve slike i što one znače najbliže je objasnio moj prijatelj i kolega u predgovoru mojoj izložbi u Pooli, 2014.:

Tko je jednom zavirio u dom običnog mediteranskog Hrvata mogao je doživjeti taj ambijent s Radovanovih slika. Za one tromije percepcije, kojima je svakidašnje "obično" (a "obično" nezanimljivo), dobro bi došlo biti Japanac ili Kanađanin na trenutak, samo da mogu iskusiti egzotičnost te svojevrsne harmonije poriluka i utičnice, kako bi Radovan možda rekao. U tom smislu, možemo se složiti da nam umjetnik, htio-ne htio, poručuje da vrijedi osjećati se dobro u juhi slučajnih okolnosti koje čine svijet u kojemu smo se našli. Teškom bi se mukom u ovim radovima pronašla kakva kritika ičega, eventualno na drugu-treću loptu, što je pak suviše usiljena analiza, pa stoji u dis-balansu s naravi slikarove intencije, odnosno slike (Radovan svaki put postigne što je htio, tim lakše što je vjerovatno otvoren da uskladi želje s onime što je ispalo). Ponekad je  pak duboko nezadovoljan ukupnim rezultatom, pa napušta sliku pred samim krajem, iz samo njemu poznatih razloga (riječ je o sličnim slikama jednakih tehničkih i slikarskih kvaliteta).Cijeneći sokove zdravog razuma, ne treba mu da je slika cool - važno je da je slika istinita, a istina što ne-spektakularnija to slađa. Zašto on uopće slika? Radijatori, razglednice, lažni Bidermajer s početka 1960-ih, banane, kutije od banana i Radovanovi anonimni prijatelji; uporni, polu-ilustrativni realizam s eventualnim primjesama nadrealizma u tragovima (tu i tamo poneki objekt prkosi silama gravitacije), čisto da se prstohvat prostodušne zvrckavosti doda ukupnom spokoju prizora gdje uglavnom nekoliko objekata i jedna do dvije osobe poziraju pred en face zidom, što odaje njegov mladi duh. Njegove slike nikada ne žele biti nešto što već nisu - često su toliko nepretenciozne da bi ih čovjek tanjih živaca mogao pronaći gotovo nepodnošljivima. Nakon (njemu) olako (tj. znalački) postavljenog koncepta sadržaja i kompozicije, on ulazi u koštac s (nama drugima) ezoteričnim slikarskim problemima tradicionalističke slikarske doktrine, pa škica tu i tamo u Taschenovo izdanje Botticellija i Velazqueza, što ih je kupio bio dok je studirao za 30 kuna s novinama na kiosku. Ukupan dojam njegovog prijedloga pogleda na Svijet/Život bio bi taj da je i Staro i Novo uvijek Novo, ali ne dovoljno eksplicitno da bi u tome pronašli "poruku" rada - rad, kao ni Svijet/Život, nema samo jednu poruku, smisao, cilj; ima ih pregršt, i stoje rame uz rame, sasvim ne-piramidalno.



Bruno Velčić, mag.art       

 
Čekanje dolaska na red, 2013.

Nekoliko koraka od svjetla, 2013./14.

Misteriozni objekt 1, 2014.

Trijumf poriluka, 2013.

Sudar plastičnih kamiona, 2014.

The sign of three, 2014.

 



Nema komentara:

Objavi komentar